Elem, Japan, kao država veoma siromašan prirodnim resursima, danas je poznat kao industrijski i ekonomski gigant, sa ekstremno visokom produktivnošću, neprevaziđenim kvalitetom proizvoda i visokim standardom života. Međutim, čitajući štivo (sa primarnim zadatkom da ispravim slovne greške) spoznam da nije uvek bilo tako… Pedesetih godina XX veka njihovi proizvodi su bili sinonim za loš kvalitet i imali su najnižu cenu na tržištu. Čak su dobili i pežorativni naziv “japanezia”.
Iz raznoraznih geopolitičkih interesa koji su vladali u vreme nakon drugog svetskog rata (odnos SSSR i SAD), SAD su želele da ojačaju svoj uticaj u poraženom Japanu. Usledile su različite vrste podsticaja i pomoći koje su između ostalih uključivale i angažovanje eksperata i konsultanata sa ciljem da prenesu iskustva iz američkih kompanija i pokažu “kako se posao radi u Americi”. Jedan od konsultanata bio je i Edwards Deming, koji je došao sa namerom da u japanske kompanije uvede sistem kontrole kvaliteta.
Deming je kroz seriju seminara i predavanja prenosio dotadašnja iskustva i tehnike za unapređenje i rešavanje problema vezanih za kvalitet. Te tehnike su uključivale statističku kontrolu kvaliteta (SQC) i statističku kontrolu procesa (SPC), metodologije koje su bile poznate i davale rezultate u Americi.
Demingova ideja bila je da prenese novi poslovni princip i da ubedi, kako menadžment u kompanijama, tako i inženjere odnosno tehničare da je potrošač glavni u lancu proizvodnje i da su svi zaposleni zaslužni i odgovorni za krajnji kvalitet proizvoda. Naglašavao je da je ključno definisati i razumeti potrebe i želje potrošača i da u kreiranju kvalitetnog proizvoda moraju da budu uključeni timovi sastavljani od svih struktura kompanije – menadžmenta marketinga, prodaje, R&D, inženjeringa, dizajna, proizvodnje, nabavke itd.
Prva predavanja održana su 1950 godine i obuhvatala su 400 učesnika. Već na njima je isticao da se prihvatanjem odgovarajućih standarda, pravilnim korišćenjem kontrola kvaliteta i procesa, loša reputacija koju imaju japanski proizvodi može izmeniti u periodu od 5 godina. (Kasnije je pričao da su Japanci, taj period skratili na dve godine). Cilj je bio napraviti proizvod visokog kvaliteta, uz nisku cenu i kao takav on će biti dominantan na svetskom tržištu.
Koliko su ovi kursevi bili prepoznati i koliki značaj im se davao, govori podatak da je u narednih 20 godina kroz njih prošlo preko 14000 osoba različitih profila.
Veliki broj japanskih proizvođača je inkorporirao Demingove tehnike te na taj način svoju produktivnost i kvalitet proizvoda doveo do neviđenih nivoa. Poboljšani kvalitet u kombinaciji sa niskim troškovima, stvorio je novu međunarodnu potražnju za japanskim proizvodima.
Sony, Toyota, Nissan, Toshiba, Honda, Panasonic, Canon, Fujitsu…
Inicijalno, cilj statističke kontrole kvaliteta (SQC) nastale 30-tih godina u Americi, bio je da prati proizvodnju kroz mnoge faze obrade, detektuje i reši probleme, te da prati kvalitet konačnog proizvoda/usluga. Deming je unapredio ovaj metod i istakao kako kvalitet potiče iz poboljšanja procesa, a ne samo iz pukog pregledavanja i analize rezultata loše proizvodnje (SPC)
“Često prevladava mišljenje (pogrešno mišljenje) da bilo ko, ko radi naporno, može da završi neki posao kvalitetno. Međutim, ukoliko su procesi pogrešni, bez obzira koliko radili, to ne može da proizvede kvalitet.” (Deming)
Tokom dugog niza godina provedenih radeći u Japanu, Deming je SPC/SQC procese modifikovao u ciklus danas poznat kao PDSA (Plan-Do-Study-Act).