„Spoljni svet je, čak i kroz zatvoren prozor, izgledao hladno. Dole, na ulici, mali kovitlaci vetra nosili su prašinu i iscepan papir u spiralama; mada je sijalo sunce i nebo bilo vedro, sve se činilo bezbojno, sem plakata koji su bili svuda izlepljeni. Lice sa crnim brkovima zurilo je sa svakog ugla. Jedno se nalazilo i na fasadi kuće preko puta. VELIKI BRAT TE POSMATRA, pisalo je, a njegove tamne oči zurile su u dubinu Vinstonovih.“
Naravno u pitanju je odlomak iz romana Džordža Orvela „1984“ koji je izdat još krajem 40-tih prošlog veka. Govori o zatvorenim političkim sistemima, gde su ljudi bili potpuno kontrolisani, takođe i mediji, gde su umetnost i kultura bili neprijatelji ljudi a glavni slogan „Neznanje je moć“. U knjizi smo nekako sa strahom gledali na to što su svi ljudi posmatrani i o svakom se sve zna. Ali u 21. veku ta ideja se polako pretvara u našu stvarnost, hteli mi to ili ne.
Istorijski, razvoj video nadzora je, verovali ili ne, počeo još 1942. godine u Nemačkoj. Prvu komercijalnu primenu doživeo je 1949. u SAD-u. Da se razumemo, to je bilo vrlo primitivna tehnologija koja je dozvoljavala praćenje uglavnom jedne kamere na jednom monitoru u realnom vremenu. Bez snimanja, pošto tada nije bilo tehničkih mogućnosti. Razvojem video kaseta, početkom 70-tih prošlog veka dolazi do revolucije u sistemima video nadzora, pošto se u sisteme ubacuju snimači. Tokom 90-tih počinje era personalnih računara. U to vreme dolazi do druge revolucije u sistemima video nadzora pošto se uvode Digitalni Video Rekorderi (ili skraćeno DVR). DVR je snimač koji u sebi ima hard disk. Na DVR se povezuju direktno sve kamere i snimci kamera se skladište na hard disk. Ovakvi sistemi su se vrlo brzo odomaćili i postali sastavni deo opreme mnogih kompanija. Vrlo brzo je video nadzor uvršten i u zakone vezane za tehničko obezbeđenje. Dugo su ovi sistemi imali samo jednu namenu, nadzor odgovarajućeg objekta, i skretanje pažnje potencijalnim prestupnicima da je objekat pod nadzorom. Sve kamere su bile analogne i povezivale su se putem koaksijalnog kabla direktno na snimač. To je ujedno i najveća mana ovakvih „legacy“ sistema. Ne postoji mogućnost udaljenog praćenja. Nema centralizovanog rešenja za više objekata. I nema daljinskog održavanja.