Posledica ove situacije ima mnogo, a jedna je da su investicije u tradicionalne informacione sisteme, a pogotovo u informatičku infrastrukturu, najmanje za red veličina veće od investicija u projekte pretvaranja podataka u informacije. Osvrnimo se oko sebe i pogledajmo koliko su veliki softverski razvojni timovi, a koliki su timovi za poslovnu inteligenciju. Zažmurimo i procenimo koliko srpska informatička industrija zapošljava ljudi svih struka, a koliko je među njima data-analitičara. Tačne podatke nemamo, što takođe ide u prilog našoj temi, ali svi imamo osećaj da ih je premalo.
Industrija, ekonomija, progres i sam život ne staju. Pod pritiskom globalizacije, međunarodne konkurencije i unutrašnjih preduzetničkih nagona, svi ćemo se sve više oslanjati na vrednost informacija. Još 2006. Klajv Hambi je izjavio da su podaci nova nafta. Inspirisan time, Ekonomist je 2017. napisao da je najvažniji resurs na svetu podatak, a ne nafta. Međutim, kao uostalom i nafta, podaci nemaju veliku upotrebnu vrednost sirovi. Potreban im je čitav niz operacija, od ekstrakcije do vizualizacije, da bi postali informacije. Taj proces je kompleksan i skup, a njegovi proizvodi nisu uvek jednostavni za razumevanje, niti su uvek spremni za upotrebu. Da bismo imali sasvim upotrebljive proizvode, potreban nam je i potrošač koji će želeti i umeti da ih upotrebi. Slično kao što su i za derivate nafte potrebne mašine koje ih koriste, i nama su neophodni korisnici koji imaju kapaciteta da informacije obrade i upotrebe. Niko ne potcenjuje značaj informacija i svi u njih žele da imaju dublji uvid, ali kada se suoče sa složenošću aktivnosti koje su neophodne da bi se podaci rafinirali, kada počne diskusija o rokovima i ceni, entuzijazam i poverenje opadaju. Donosioci odluka očekuju gotove proizvode i znanja koja su već spremna za njihove probleme i postaju skeptični kada shvate da adekvatno rešenje teško mogu kupiti na rafovima. Entuzijazam opada još više kada razumeju da je intervencija na njima samima, na njihovom načinu rada podjednako neophodna. U želji da se ipak kreću u smeru avanture istraživanja sopstvenih podataka i pod pritiskom da požure sa rezultatima, posežu za formom kao putokazom: kupuju skupu tehnologiju kao da će ona raditi sama. Putokaz je postavljen, forma je ispoštovana, alibi je spreman.
U hajpu koji okružuje data science, nauku o podacima, zaboravljamo šta je zapravo nauka: intelektualna i praktična aktivnost koja uključuje sistematizovana proučavanja struktura i ponašanja fenomena sveta kroz posmatranje i eksperiment, da se poslužimo jednom od definicija. Budimo iskreni prema sebi i priznajmo koliko smo puta u svojim karijerama imali prilike da hipoteze naručioca dokazujemo na njihovim podacima putem eksperimenata i naučnih metoda? Većina nas nikada. Vlasnici podataka moraju biti upoznati sa procesom ulaska u suštinu informacije putem naučnih i inženjerskih metoda i odgovornost za razumevanje ovoga je na informatičkoj industriji. Ako ona ostane na poziciji pružaoca tehničke i inženjerske infrastrukture, nivo poverenja u poslovanje zasnovano na informacijama se neće povećavati. Da bi informatička industrija zadobila veće poverenje i stvorila veću vrednost, akcenat mora da se stavi na domensku ekspertizu. Na razumevanje koji su fenomeni koje obrađujemo, kako oni utiču na promene i usmerenja i čemu suštinski služi sistem koji izrađujemo. Kada već implementiramo tehnologiju, postavljamo putokaze, hajde da razmislimo kako će i kome oni služiti, ko će se njime koristiti i da li će onaj koji je za njih platio zahvaljujući njima zaista stići tamo gde je namerio.
Kada bih mogao, proglasio bih da je Prva srpska informatička revolucija završena! Alati su implementirani, formulari su digitalizovani, svi prikupljaju i seju terabajte podataka, krećući se svuda zajedno sa svojim pametnim uređajima. Ko je u ovome zakasnio, ne bi trebalo da bude fokus informatičke industrije. Fokus bi trebalo da bude upravljanje poslovanjem zasnovano na informacijama, na nesumljivim dokazima ko smo, šta radimo, šta bi trebalo da radimo, kuda idemo, zašto treba tuda da idemo, kakvi ćemo i ko ćemo biti sutra. Neka to bude Druga srpska informatička revolucija! Za tako nešto nam nije potrebno samo ono što smo dokazali da znamo, da napravimo inženjerski sistem, već da to znanje udružimo sa domenskim znanjem, svojim i svojih klijenata, da suštinski verujemo u informacije i da svoje odluke potpomognemo njima. Neophodna je posvećenost suštini, a to su informacije, istina koju one nose. Ispunjavanjem forme, a ne suštine, naša informatička industrija će okačiti putokaz „digitalna transformacija“ na skretanju ka digitalnom bez transformacije. Ko će to biti spreman da plati? A ako ne bude posvećena suštini, naša će informatička industrija uskoro postati „univerzitetsko naselje“ za strana društva koja se suštinski transformišu.